[IZ MEDIJA]MLADEN BORKOVIĆ, legenda lukavečkog nogometa: Žalostan sam i duboko razočaran posljednjim događanjima u klubu. Kapetan i njegova ekipa brod koji tone napuštaju posljednji, ovdje su oni prvi uskočili na čamac za spašavanje

Ne stišavaju se reakcije oko Nogometnog kluba Lukavec, koji se povlačenjem dosadašnje Uprave našao na svojevrsnom novom početku. Skupština kluba održana u srijedu donijela je i velike promjene, jer NK Lukavec po novome je preimenovan u HNK Lukavec, što je izazvalo velike polemike u javnosti. I dok ne tvrde kako se ovdje ne radi o novom pravnom subjektu, već samo o promjeni imena, mnogi kojima je stalo do opstojnosti kluba ne bi se time složili. Uostalom, želi li NK Inker preuzeti status od NK Lukavca u 3. NL, NK Lukavec se treba fuzionirati sa zaprešićkim klubom, čuli smo više puta proteklih dana.

Jedan od onih kojima je stalo do opstojnosti dosadašnjeg NK Lukavca je Mladen Borković, nekada istaknuti igrač kluba u njegovim prvotnim sjajnim razdobljima, a kasnije trener pionirske i juniorske momčadi s kojima je postizao brojne uspjehe. Njegova velika ljubav prema klubu ne čudi, jer velikog traga u NK Lukavcu ostavio je i njegov otac Jura, koji je bio dugogodišnji predsjednik, a kasnije i doživotni počasni predsjednik, kao i brat Rajko.

-Tek jednu polusezonu brat i ja smo odigrali u Hrašću, sve ostalo sam bio tu doma u Lukavcu. Dogurali smo i mi tada do 3. HNL s momčadi koja je većinom bila sastavljena od domaćih igrača, a osvojili smo i dva gorička Kupa. Uz mene i brata bili su tu Pavišići, Humeljak, Đurašin, braća Ferko, Jambrek, Brebrić i još neki dečki. Bili smo stvarno dobra klapa, a posebno mi je u sjećanju Kup utakmica protiv Hrvatskog dragovoljca na Radnikovom stadionu- započeo je priču Mladen Borković, koji posljednjih godina nije direktno vezan uz “svoj” klub, no bez obzira na to pratio je što se događa.

-Gledajte i kada smo nakon tih zvjezdanih trenutaka skliznuli nazad do 1. ŽNL uvijek smo bili tu. Punih osam godina brat je bio trener seniora, a ja mlađih pionira i juniora. Uspjeha s domaćim dečkima bilo je uvijek. Pa seniori koji su većinom bili sastavljeni od Lukavčana vratili su se u Jedinstvenu županijsku ligu gdje smo se nosili i s daleko jačim sredinama- priča nam Borković i otkriva tajnu tih uspjeha.

-Vrlo jednostavna je ta tajna, dečki su imali povjerenja u nas, a mi u njih. Pa jedino istinsko pojačanje sa strane bio je Igor Ambroš koji je u Lukavcu igrao deset sezona. No, osim igračkih, on je imao i ljudske kvalitete. Nažalost, takve igračke veličine danas su rijetkost- govori nam Šešo, koji je posljednji angažman u klubu imao kao član Uprave, čiji su se čelni ljudi ovog ljeta odlučili povući sa svojih pozicija.

Ranije je to učinio i Mladen, koji se nije slagao s njihovom vizijom razvoja kluba.

-Kada sam vidio kamo to ide zatražio sam sastanak s čelnim ljudima kluba, predsjednikom, dva dopredsjednika i trenerom. Smetalo mi je što više ne igraju naši domaći dečki, koji su se polako micali, kako bi se oslobađalo mjesto za igrače sa strane, koji i nisu bili boljih od naših igrača. Gledajte, mi smo u jednom trenutku imali osmoricu Lukavčana u prvom sastavu, a preko noći se to promijenilo. Bili su tu tada Valentin i Luka Borković, braća Grdenić, braća Hladni, Huzjak, Luter, a kasnije im se pridružio i Humeljak. Valja se sjetiti i Augustića, Mihanovića, Hajduka, Maslača koji su tu bili kad je bilo najteže. Ti igrači i danas bez problema mogu igrati Četvrtu ligu. No, njima je to tada bilo nebitno. Reći ću i to da su pojedini igrači kada je bilo problema s brojem igrača riskirali svoje zdravstveno stanje kako bi mogli klubu, koji ih je nakon toga doslovno odbacio- o neslaganju s tadašnjim vodstvom će Borković, koji se u međuvremenu aktivirao u Mjesnom odboru, gdje je u aktualnom mandatu izabran za dopredsjednika.